Širenje vranskih templara
Home » Okruženje » Općina Pakoštane » Mjesto Vrana » Vitezovi templari » Širenje vranskih templara
Vranski su templari uskoro zadobili brojne posjede u Dalmaciji i stekli veliku moć. No, zbog toga su dolazili i u sukobe, naročito s benediktincima i vodili su sporove s njima. Već 1183. godine daruje im kralj Bela III u Hrvatskom primorju grad Senj s crkvom Svetog Jurja na teritoriju tog grada. Sačuvana je i isprava iz godine 1184/1185. kojim papa Lucije III potvrđuje templarima darovanje grada Senja i crkve sv. Juraj. Kod te su crkve uredili samostan koji se spominje 1248. godine u dvjema nagodbama između Mlećana i templara. Nagodbu s Mlećanima je sklopio izaslanik meštra templara Gulielma od Sonara ili Sinaja, vitez Jakov de Tornellis. Prisutni su bili sa strane templara Herman od Burga, preceptor u Kampaniji i treviskoj krajini te Jordan, preceptor Vrane i Senja.
To nam pokazuje da je Senj u to vrijeme potpadao pod preceptorat Vrane. Sudbina templarskog samostana u Senju nije posve jasna. U ispravi iz godine 1314, dakle nakon ukinuća templara, krčki knezovi Dujam i Fridrik taj samostan zovu svojim, dok J. Frančišković drži da su sv. Juraj imali templari do 1260. godine, a da su ga kasnije možda knezovi predali benediktincima koji su, navodno, u njemu ostali do provale Turaka. A. Rački pak drži vjerojatnim da su kod Sv. Jurja templare naslijedili benediktinci ili cisterciti. Iz darovnice Bele IV iz godine 1269., koju je godinu dana kasnije potvrdio njegov stariji sin kralj Stjepan V, i godine 1272., na molbu meštra Guilelma, kralj Ladislav IV te godine 1274. papa Grgur X možemo bolje odrediti sudbinu senjskih templara.
U Dubicu ih je pozvao zagrebački biskup Timotej, palatin ugarski Mate, topnički opat Mate i meštar Gerardo kao suci pomiritelji. Oni su po kraljevu nalogu izmirili zavađene stranke. Sinovi bana Stjepana su oprostili Babonićima ubojstvo svoga brata Jaćima bana. Nakon ukinuća templara i Dubica ide u ruke ivanovaca, te njome upravlja kao župan njihov prior, koji se nazvao „sacrae domus hospitalis S. Johannis prior humilis et comes Dubycke” Ivanovci su kasnije Dubicu poklonili pavlinima. To je jedini samostan u prekovelebitskoj Hrvatskoj za koji smo mogli utvrditi direktnu povezanost s vranskim templarskim samostanom.
Vranski su templari dobili i posjede u neposrednoj okolici. Bianchi spominje tvrđavu Tinj što potvrđuje i isprava iz 1194. godine. Neki navode da je i grad Ljuba (Ljubač) nekada pripadao vranskim templarima te da su ondje imali i samostan. Početkom 13. st. dobivaju Klis, a nikad nisu mogli zagospodariti Šibenikom premda im je i on bio darovan. Isto tako nema nikakvih dokaza da je ikada postojao samostan templara na Kornatima, u mjestu Tarac (Torette), kako to pretpostavlja C. Iveković. Ne može se dokazati ni vijest Serafina Razzija da je otok Lastovo pripadao templarskom redu.
Bela IV je htio nagraditi krčke i modruške knezove za njihovu borbu protiv Tatara gradom Senjom i gackom županijom (Senj i Modruš) što su je držali templari. Templari su zbog toga podigli tužbu pred rimskim papom. Oni priznaju da im senjski građani ne iskazuju pokornost, ali nisu se mogli pomiriti s činjenicom da im se oduzme Senj i gacka županija. Kad je vojvoda Bela postao gospodarom Hrvatske, Dalmacije i Slavonije obeća templarima da će ih riješiti troškova oko parnice, a uvjet nagodbe je bio da im dade druge posjede. Bela im namjesto Senja daje grad Dubicu i dubičku županiju. Iz toga možemo zaključiti da su senjski templari koji su spadali pod Vranu tamo ostali najkasnije do 1299. godine kad nam je zajamčena vijest o parnici s templarima. Senj i gacka županija potpadaju tada pod vlast krčkih i modruških knezova. Taj je samostan templara bio vlasništvo modruških knezova prema ispravi iz 1314. godine. No, postoji i dokument da je za vrijeme pape Ivana XXII (1316-1334) u Senju benediktinski samostan, što potvrđuje tvrdnju Frančiškovića da su krčki knezovi sam samostan predali benediktincima.
Dubički templari se spominju i godine 1278. kad je tadašnji meštar i vranski prior Gerardo primio zavađene sinove bana i kapetana štajerskog Stjepana i knezova Ivana Babonića, bana čitave Slavonije, njegova brata Radoslava i rođake Nikolu i Stjepana.
Sporovi oko posjeda
Na samom podruđju Vrane templari su vodili sporove radi posjeda. Već smo spomenuli spor što su ga vodili sa skradinskim biskupom, a koji je papa Aleksandar III riješio u korist templara, braneći pravo posjeda Rimske Crkve.
Vranski su templari imali rasprave i s benediktincima rogovskog samostana sv. Kuzme i Damjana. Poznata nam je isprava iz 1194. godine izdana u Tinju, gdje su se stranke nagodile. Godine 1200. izmiruje papa Inocent III templarski red sa samostanom sv. Kuzme i Damjana te iznova potvrđuje ispravu od 9. srpnja 1194. godine izdana u Tinju. S istim samostanom su templari i kasnije vodili sporove. Iz isprave izdane godine 1229. saznajemo da je parnicu vodio splitski nadbiskup Guncel u vezi s vinogradom i posjedima u Rogovu. Određeno je da se formira sud ukoliko ne dođe do nagodbe. Kako nije tada došlo do nagodbe, formiran je sud i u prosincu 1229. godine parnica je dosuđena u korist benediktinaca koji su svoje pravo dokazali trima ispravama. Iste godine rogovski opat obećaje splitskom nadbiskupu da će uvijek stajati vjerno uz njega te ga braniti pred papom i kraljem ukoliko se budu protiv njega bunili templari rimskom papi. To nam pokazuje kako su velik ugled imali templari kod pape. Pape su u to vrijeme gotovo redovito branili interese templara. Tako je u raspravi između templara s jedne strane i kninskog i ninskog biskupa s druge strane, ninski biskup izmirio s templarima u njihovu korist.
Zbog toga se kninski biskup posvadio s ninskim. Templari slučaj dojave papi Inocentu III. On naredi 11. lipnja 1208. dubrovačkom nadbiskupu i trogirskom nadđakonu da povedu istragu protiv kninskog nadbiskupa. Posljedice te istrage nisu nam pobliže poznate.
O bogatstvu vranskih templara svjedoči i slučaj nakon razorenja Zadra sa strane Mlećana 1202. godine. Uz Zadar je tada bio splitski nadbiskup Bernard i vranski templari. Nadbiskup novcem vranskih templara plati 10 galija u Gaeti da oslobode Zadar od Mlećana. Pomoću te mornarice prognani Zadrani nanovo osvojiše grad 1203. godine.
Ugled vranskih templara dosiže svoj vrhunac u prvim decenijima 13. st., naročito za vranskog meštra Poncija de Cruce. No, prije nego obradimo razvoj vranskih templara od tog razdoblja i njihovo značenje za tadašnju hrvatsku povijest, kratko ćemo se osvrnuti na templare u prekovelebitskoj Hrvatskoj.
Templari u prekovelebitskoj Hrvatskoj
Govoreći o dolasku templara u Hrvatsku, istaknuli smo da je nemoguće sa sigurnošću ustvrditi da su se templari širili jedino iz Vrane kao iz svog prvobitnog središta u prekovelebitsku Hrvatsku, Ugarsku i u Slavoniju, kako to zastupa I. Kukuljević prema jednoj listini navodi da su templari već godine 1165. posjedovali i grad Belu kod Varaždina. Prema Krčeliću, i zagrebački je biskup Bernaldus (oko godine 1163) ili kako ga statuti zagrebačkog kaptola zovu Bernard, bio templar. J. Butorac u svojoj raspravi „Zagrebački biskupi i nadbiskupi” ne donosi to Kukuljevićevo mišljenje.
U ispravi iz 1175. godine, kojom Bela III, kralj hrvatski i ugarski, potvrđuje zagrebačkom kaptolu predio Zelinu i Novum predium, što im je darovao biskup Prodan, ujedno se spominje da je Prodan darovao templarima Glogovnicu u križevačkoj biskupiji. Za Glogovnicu spominje kralj Andrija II u ispravi iz dopuštenje Bele III dao templarima kao zadužbinu. I. Kukuljević tvrdi da je biskup Prodan doveo templare i u Zagreb.
O širenju templara u prekovelebitskoj Hrvatskoj svjedoči nam i isprava iz 1201. godine. Tu se navodi da se u selu Ezdel (Zdelia) nalazi zemlja templara koju im je darovao bosanski ban Borić godine 1160.-1163. Banovi unuci su pridružili kasnije i druga mjesta uz potvrdu kralja Bele III. Templari su u Hrvatskoj stekli goleme posjede i povlastice za zagrebačkog biskupa Gotharda (oko godine 1205-1214). Godine 1226. zagrebački im biskup Stjepan II daruje zemlju Tkalec kod Križevaca. Kraljevi su obilno darivali templare posjedima, potvrđivali im ranije darovnice i davali različite povlastice. U tome je naročito poznat ugarsko-hrvatski kralj Emerik, njegov brat Andrija II i Bela IV.
Emerik potvrđuje 1198. templarima sav pokretan i nepokretan imutak te ih oslobađa od svih daća. Potvrdio im je i darovnicu svoga oca Bele III na zemlju zvanu Pisana (Pisanica) u gorskoj županiji. U to vrijeme templari imaju i velik posjed kod Vlaške što im ga je godine 1199. darovao hrvatski ban Benko. Tu su podigli samostan s crkvom sv. Martina. Godine 1230. zagrebački biskup Stjepan II nagodio se u sporu s templarima i prepustio im Rašačku (Rassecha) zapadno od Psunja, zadovoljio se s Vaškom kod Drave. Templarski samostan se spominje i u selu Novakima s crkvom B.D. Marije.
Vranski templari za Andrije II
Templari u Hrvatskoj, a naročito vranski preceptorat dosiže svoj vrhunac u doba hrvatsko-ugarskih kraljeva Andrije II (1205-1235) i Bele IV (1235-1270). Andrija je želio dobiti kao dukat Hrvatsku i Dalmaciju držeći da će, kad u tome uspije, lakše ostvariti svoje pretenzije na kraljevsku krunu, koja je poslije smrti njegova oca Bele III (11721196) pripala starijem Andrijinu bratu Emeriku. Izazvao je i oružani sukob s bratom.
Templari su mu pri tome davali podršku. Nakon smrti Ladislava III dolazi zakonitim putem na hrvatsko-ugarsko prijestolje. Darivao je i plemstvo i samostane.
Tako je godine 1209. potvrdio templarima sve starije darovnice. U toj ispravi spominje i posjede templara u gorskoj županiji koje im je darovao gorski župan Godmir. Uz to je obdario templare i novim posjedima, oslobodio ih banskog suda i zabranio da se od njih pobiru daće. Darovao im je i posjed Sv. Martina kod Zagreba.
Taj je posjed Andrija II najprije bio darovao valpotu Krakonu. No, kad mu se on iznevjerio, uzeo mu je posjed i pogubio ga. Godine 1210. potvrđuje Andrija templarima i posjed Liesnicu u požečkoj županiji. Taj je posjed templarima ostavio veliki bački župan Šćepan. Istom ispravom daruje im i posjed Rateš ili Raceš koji je oteo Petru sinu Tatarovu zbog nekih njegovih zločina te im potvrđuje i druge posjede što su ih templari primili na dar u županiji Vodici i u goričkoj županiji.
Kad je 1217. godine otišao na križarsku vojnu u Palestinu, u Hrvatskoj i dalmaciji postavi kraljevskim namjesnikom meštra templara Poncija de Cruce. U ispravi iz godine 1217. u kojoj se donose odredbe u sporu između Trogirana i kneza Domalda naziva se „hulocotenente regio in Croatia e Dalmatia” I. Kukuljević naziva Poncija de Cruce i vranskim priorom. Međutim, nema dokaza da je on uz dužnost „meštra” ujedno vršio i dužnost priora u vranskom samostanu.
Poncije de Cruce je podupirao Andriju svojim vitezovima a i novcem iz Vrane. U njegovo doba templari imaju veoma velik utjecaj u Hrvatskoj. U već spomenutoj ispravi iz 1217. godine Poncije de Cruce brani Trogirane od kneza Domla Kačića. Andrija predaje 23. kolovoza 1217. u Splitu Ponciju de Cruce i Klis, u kojem su bili templari sve do 1229. godine. Te im ga godine otme Domald Kačić. Namjesto Klisa Andrija im daruje Šibenik. No, nikada nisu mogli templari zavladati Šibenikom. Prema ispravi od 5. srpnja 1255. god. saznajemo da je papa Aleksandar IV pisao zadarskom nadbiskupu i drugim duhovnim osobama da je kralj Andrija dao templarima u zamjenu za Klis šibensku tvrđavu te da se Šibenčani moraju pokoriti.
Poncije de Cruce dao je u gorskoj županiji sagraditi samostan u Kamenskom, a Andrija II nakon povratka s križarske vojne 1218. god. daruje templarima gacku županiju, koja je pod njihovom upravom ostala sve do godine 1269. Te ju je godine Bela IV dao krčkim i modruškim knezovima.
U to su vrijeme imali templari spor sa cistercitima u vezi s posjedom Mogoš u gorskoj županiji. Bela III je templarima udijelio mnoge posjede u gorskoj županiji prije no što su došli cisterciti. Templari su prijevarom htjeli dobiti Mogoš te su zbog toga krivotvorili darovnicu kojom knez Domald Kačić kao oštetu za Klis poklanja templarima posjed Mogoš u gorskoj županiji.
Cistercitski opat u Topuskom Herbert potužio se mladom kralju Beli IV i on odredi da se 26. svibnja 1224. god. riješi taj spor. Tu Domald Kačić pred Belom IV i pred drugim velikašima javno prizna da u gorskoj županiji nije nikada ništa posjedovao. U to su vrijeme templari vodili sporove i sa samostanom Sv. Kuzme i Damjana, kako smo to gore pokazali, kao i sa zagrebačkim biskupom Stjepanom. Kad je Bela IV htio vratiti posjede koje je Andrija darivao feudalcima i samostanima, u obranu templara ustaje papa. Tako ispravom od 16. siječnja 1236. god. papa Grgur IX traži od Bele da vrati neka dobra u Ugarskoj i Hrvatskoj redovnicima, među kojima spominje i templare, a u ispravi od 25. siječnja 1236. god. Grgur IX piše Kolomanu, kralju i hercegu, da živi u slozi s templarima. Iste godine, 30. srpnja, piše papa pečujskom biskupu da pomiri Kolomana s templarima.
Sukob s Kolomanom je nastao kad je ovaj oduzeo templarima neke posjede u Hrvatskoj. Tek kad je papa pisao pečujskom biskupu Bartolu i zagrebačkom biskupu Stjepanu da prisile Kolomana crkvenim kaznama da vrati posjede templarima, on im uplašen izda 1236. god. povelju u kojoj se obvezao da će unaprijed braniti njihove posjede i povlastice. Za vrijeme borbe s Tatarima templari su se borili na rijeci Šaju 1241. god. i ondje su gotovo svi izginuli. U borbi protiv Tatara i u Ugarskoj i u Hrvatskoj templari su bili na strani Kolomana i Bele.
U to se vrijeme spominje i vranski prior Deša Spignarolla, rodom Zadranin. I. Kukuljević drži da je to bio prvi Hrvat vranski prior. Taj su položaj naime uglavnom držali Francuzi i Talijani. Pošto je prestala opasnost od Tatara, Bela IV se češće navraćao u Hrvatsku. Kao mjesto njegova boravka spominje se Zagreb, Virovitica, Vaška, Split, Trogir i Vrana. Na sam Uskrs 1245. godine zajedno s novoizabranim nadbiskupom Ugrinom našao se Bela u Vrani. Tu je izmirio zavađene Splićane i Trogirane. Međutim, u to vrijeme počinje padati ugled templara. Kralj se sve više oslanja na plemstvo. Upravo u to vrijeme Bela IV daje krčkim i modruškim knezovima gacku županiju. Za posljednjih Arapovića i njihove borbe s Anžuvincima, kratko vrijeme su templari bili na strani Arpadovića. Tada opada i moć templara, tako da su bili prisiljeni zalagati i neke svoje posjede. Za meštra Gerarda 1293. god. templari se opredjeljuju za Anžuvince te posreduju u Napulju, najprije preko meštra Gerarda, a kasnije preko preceptora Roberta de Cude u vezi s nasljedstvom hrvatsko-ugarskog prijestolja.
To je vrijeme kad opada ugled templara i u drugim zemljama. Na saboru u Lyonu Grgur X je htio ujediniti templare i ivanovce. Isto pokušava i Nikola IV. Taj je papa pisao i splitskom nadbiskupu da održi pokrajinski sabor na kojem je kler trebao dati podršku toj papinoj želji. Međutim, to je nastojanje Grgura X i Nikole IV ostalo bez uspjeha. Benvenuti navodi da je 26. kolovoza 1291. god. Nikola IV naredio zadarskom nadbiskupu Ivanu isto tako da održi pokrajinski sabor te da odluči da li je prikladno ujediniti templare i ivanovce.
Budući da su se templari opredijelili za Anžuvince i stali na stranu knezova Šubića, imali su i njihovu podršku. Godine 1298. nalazimo u Vrani Pavla III Šubića, bana Hrvatske. On je u Vrani 28. prosinca izmirio knezove i plemiće krbavske od plemena Gušića. Zajedno s Pavlom templari su doveli u Zagreb Karla Roberta, gdje je 1300. godine okrunjen za hrvatskoga kralja. I zagrebački su templari bili privrženi Karlu, koga je papa Bonifacije VIII, smatrajući Ugarsku papinim lenom, proglasio hrvatsko ugarskim kraljem. Bonifacije VIII je želio posredovati u Hrvatskoj i Ugarskoj u borbi za kraljevsko prijestolje te je zbog toga od zagrebaćkog biskupa Mihalja tražio neka u svojoj biskupiji proglasi kao papinu presudu da na hrvatsko-ugarsko prijestolje ima zakonito pravo Anžuvinac Karlo Robert. Biskup Mihalj je udovoljio papinu zahtjevu.U proglasu Bonifacija VIII iz godine 1303. spominju se i templari kao vjerni papi.
Nakon ukinuća templarskog reda sva su dobra templara velikim dijelom pripala ivanovcima. Naredbu pape Klementa V u dalmaciji su primili nadbiskupi Splita i Zadra. I. Kukuljević tvrdi da je tu naredba primio i senjski biskup. Međutim, iz izvora nam je poznato da su senjski templari dobili Dubicu 1269. god. i da nakon toga nema više govora o templarima u Senju.
U Liber privilegiorum zagrebačke nadbiskupije sačuvana je isprava kojom papa poziva kaločkog nadbiskupa i zagrebačkog biskupa na crkveni sabor u Vienu. Tu se spominju zasluge templara u obrani Svete zemlje, a i tužbe koje je protiv njih podigao u Francuskoj Filip Lijepi.
Kaločki nadbiskup Vinko poslao je to pismo biskupu Augustinu Kažotiću 15. veljače 1310. god. i pozvao ga da se dogovore u tako važnoj stvari. Nije poznato da li je Augustin Kažotić uopće sudjelovao na saboru. Svakako, kad je kasnije dobio papino pismo o ukinuću templara, održao je 1314. godine pokrajinski sabor. Krčelić drži da je Augustin Kažotić po dokinuću reda sabrao templare u Novu Ves kod Sv. Ivana i ondje ih uzdržavao, a o upravljanju njihovom imovinom izvještavao bi svake godine javno s propovjedaonice. Kasnije su sva dobra templara pripala ivanovcima.
O sudbini vranskih templara nakon ukinuća reda ne znamo ništa potanje. Prema Bianchiju, koji se poziva na Rohrbachera, templari su u Vrani zapravo promijenili samo ime, a ne i osobe.
Benvenuti tvrdi da je, premda je to moglo izgledati protuzakonitim, tamošnje plemstvo željelo imati oslonac vranskih templara. Svakako, od 1312. god. više ne možemo govoriti o vranskim templarima već o ivanovcima. Vranski prior (magnus prior) postaje glavni prior za ivanovce u cijeloj Hrvatskoj. Dolazak ivanovaca u Vranu značio je ujedno sve veće povezivanje ivanovskih samostana u gornjoj Hrvatskoj s primorskom. Time se digao i ugled vranskog priora, što se najbolje vidi u vrijeme Ivana Paližne i po njegovu utjecaju na tadašnju politiku u cijeloj Hrvatskoj. Početkom 16. st. prešao je vranski priorat u ruke svjetovnjaka. Međutim, to je vrijeme kratko potrajalo, jer su 1538. god. Turci osvojili Vranu, i u turskoj je vlasti ostala sve do sredine XVII st. Poslije oslobođenja od Turaka redovnici se više nisu vratili u Vranu, a od druge polovice 17. st. naslov vranskog priora nosi prepozit zagrebačkog kaptola.
Izvor: http://www.vitezovivranski.hr/vrana-templari