Templari u Hrvatskoj

Točno vrijeme i mjesto dolaska templara u Hrvatsku nije nam poznato. O tome postoje različita mišljenja među povjesničarima. Neki drže da su templari došli u Hrvatsku već početkom XII st. Za tu tvrdnju, međutim, nemamo nikakvih očitih dokaza. Prema tom mišljenju dolazak templara u Hrvatsku treba povezati s Belom II, koji je navodno 1138. darovao templarima samostan svetog Grgura u Vrani skupa s okolnim zemljama. G. Urlić-Ivanović tvrdi da su templari bili prisiljeni seliti iz Palestine te se razišli po Evropi i tako došli i u Hrvatsku. Prema G. Urlić-Ivanoviću Bela II je darovao samostan Vranu templarima koji su mu došli na poklon iz Splita i Dubrovnika, a koje je u međuvremenu i sam kralj dok su bili na putu pozvao da dođu u Vranu. Takva se tvrdnja ne može ničim opravdati, jer su templari tek nakon pada Akona 1291. morali seliti iz Palestine, a već prije su se proširili po Evropi. Sam pak Bela II nije mogao darovati samostan Sv. Grgura u Vrani templarima jer je on, prema Zvonimirovoj darovnici „za sva vremena vlasništvo Sv. Petra”.

 

vrana-i-templari-05

 

I. Kukuljević navodi prema Fejeru ispravu u kojoj se već 1165. spominje „Praeceptoratus Templariorum S. Gregorii in Vrana”, a poznata nam je i isprava iz 1169./1170. od 18. veljače u kojoj papa Aleksandar III piše Gerardu splitskom nadbiskupu neka u sporu što je nastao između templara i skradinskog biskupa oko Vrane izreče presudu u korist templara. Tu godinu i J. Butorac navodi kao godinu dolaska templara u Hrvatsku. To nam jamči da dolazak templara u Vranu svakako treba staviti barem prije 1165. godine.
Isto tako ne možemo sa sigurnošču ustvrditi mjesto gdje su u Hrvatskoj templari najprije došli. Većina njihov dolazak povezuje s Vranom. Svakako, stoji da su u političkom životu Hrvatske vranski templari imali najveći utjecaj, no nemoguče je zasigurno ustvrditi da je Vrana mjesto odakle su se oni proširili u prekovelebitsku Hrvatsku i Ugarsku. Potrebno bi bilo u tu svrhu potanje ispitati povijest templara u Ugarskoj. No, budući da se meštar templarske pokrajine u našim krajevima naziva „Magister Ungariae et Sclavoniae”, a skoro u isto vrijeme nalazimo templare u Vrani i gornjoj Hrvatskoj, može se ustvrditi da su se templari širili dijelom iz Vrane, a dijelom iz gornje Hrvatske ili Ugarske.

Sigurno je da je za vrijeme Andrije II naziva „per Hungarima et Sclavonima Domus Militae Templi Magistrum”. Širenje templara iz dva središta zastupa i A. de Benvenuti. On se oslanja na tvrdnju Farlatija da je Bela II osnovao 2 templarska priorata, u Beli i Vrani. Prema njemu je vranski priorat bio podređen belskom. Tome u prilog govori i isprava što je spominje I. Kukuljević, no u točnost njezina prijepisa sumnja. Prema toj ispravi templari su već 1165. posjedovali grad Belu kod Varaždina.
U daljoj povijesti vranski templari su postali najutjecajniji, a naročito Vrana kao priorat zauzima prvenstvo u čitavoj Hrvatskoj nakon ukinuća templara u vrijeme ivanovaca. Radi toga povlaštenog položaja Vrane počelo se najvjerojatnije kao sigurno tvrditi da su templari iz Vrane kao „prvobitnog siela i matice” prešli u prekovelebitsku Hrvatsku i Ugarsku. I sam naziv „Vranski priorat” poznat je tek ispravama 14. st. te se odnosi na ivanovce, a ne na templare. U daljem izlaganju zadržat ćemo se na vranskim templarima i njihovu širenju, koliko smo to mogli utvrditi iz isprava kojima raspolažemo.

Vranski templari

Izuzmemo li ispravu iz 1165. godine, u kojoj se spominje „Praeceptoratus Templariorum S. Gregorii in Vrana”, prvi put se izravno u dokumentima spominju vranski templari u već spomenutoj ispravi iz godine 1169/1170. u kojoj je riječ o sporu između skradinskog biskupa i vranskih templara. Nakon razorenja Biograda od strane Mlečana 1126. u ratu s ugarsko-hrvatskim kraljem skradinskoj je biskupiji pripojena i okolica Vrane. Zbog toga je skradinski biskup htio sačuvati „jus parochiale” nad samim vranskim samostanom, tj. htio je da se njegova vlast proteže dokle se proteže i sam posjed.
U tom sporu Aleksandar III naređuje splitskom nadbiskupu i svom legatu Gerardu da Štite templare, a skradinskom biskupu zabranjuje uznemiravati njihove posjede i vlast u Vrani. Pri tom se papa Aleksandar III poziva na darovnicu Zvonimira, koju navodi prema regestu pape Eugena III (1136-1138). Tom je darovnicom Zvonimir poklonio (dono, concedo, confirmo) Rimskoj crkvi samostan sv. Grgura u Vrani „sa svim njegovim pokretnim i nepokretnim dobrima da bi zauvijek legatima Sv. Petra služio kao gostinjac i bio posve u njihovoj vlasti (in eorum potestate) uz ovaj samo uvjet da se ne izruči nikakvoj drugoj vlati nego da za sva vremena bude vlasništvo Sv. Petra”. Iz tog podataka možemo povezati dolazak templara u Vranu s benediktinskim samostanom sv. Grgura, što ga je Zvonimir dao u vlasništvo Rimskoj crkvi te je tako njime gospodario jedino papa. Iz isprave je oćito da Aleksandar III ne brani templare nego se poziva na posjed koji je „vlasništvo Sv. Petra”.

 

vrana-i-templari-04

 

Stoga je neodrživo mišljenje Bianchija da im je samostan darovao Bela II, a da je to potvrdio Aleksandar III. Istina, u darovnici je stajao uvjet „da se ne izruči nikakvoj drugoj vlasti” nego da treba biti posve u vlasti papinih legata. No, budući da je samostan „za sva vremena dat u vlasništvo Sv. Petra”, kad je nestalo hrvatskih vladara i papinih legat na njihovu dvoru, papa je slobodno mogao raspolagati tim samostanom. Stoga je prihvatljiva tvrdnja Farlatija i Praya da je templarima Vranu darovala Rimska crkva. I. Kukuljević to isto potkrepljuje tvrdnjom da bi bilo nevjerojatno da je kralj u ono doba mogao raspolagati s crkvenim dobrima, a osobito sa samostanima bez privole Rimske stolice.
To nam potvrđuje i svrha templarskog reda. U to vrijeme oni još nisu bili prisiljeni seliti iz Svete zemlje, već su bili pomoć u križarskim ratovima. A Vrana je upravo bila na istaknutom položaju gdje se ukrštavaju važne prometnice, obalna i kopnena, te su mogli poslužiti križarima za dovođenje pojačanja i opskrbe. Razlog dolaska templara u Vranu treba, stoga, tražiti u vezi s tadašnjom politikom papinstva i brizi za osvajanje Svete zemlje. To nam potkrepljuje i isprava iz 1198. godine kojom Emerik, ugarski i hrvatski kralj, na molbu meštra Konje, fratra Franka i ostale braće vitezove potvrđuje templarskom redu sav nepokretan imutak te ih oslobađa od daća i daje im slobodu da mogu po svem kraljevstvu uživati vode, pašu i gorivo. Izričito se u toj ispravi spominju zasluge templara za borbu protiv „neprijatelja Kristova križa”. Tek postupno, kad su se obogatili, templari imaju utjecaja na privredni i politički život Hrvatske i njihova glavna svrha ide u pozadinu. Tad su vranski templari upleteni u politiku borbe oko zadobivanja kraljevske krune i postaju protuteža moćnim plemićima.

 

Izvor:  http://www.vitezovivranski.hr/vrana-templari