Vrana | Povijest
Home » Okruženje » Općina Pakoštane » Mjesto Vrana » Vrana | Povijest
Ime Vrana je liburnskog podrijekla. Antički pisci (Ravenat, Guido i Pavao Đakon) donose toponim Lauriana, a od srednjeg vijeka u ispravama se Vrana naziva Laurana, La Vrana ili Aurana. Osim navedenih naziva u arhivskoj građi i drugim povijesnim izvorima za Vranu se koriste i nazivi: Arozona, Arausae, Aurasione, Arausione i drugi.
Vrana u mletačkom razdoblju, prije svega, predstavlja vojno utvrđenje, kojim je upravljao (i zapovijedao) kaštelan. Vojnu posadu čine najamnici – stipendiarii. Godine 1428. vransku posadu je činilo 50 vojnika, međutim, krajem XV. st. bilo ih je oko 1003 (zbog turske opasnosti).
Osim vojnog utvrđenja, Vrana je bila i sudsko-administrativno središte. U Vrani je bilo sjedište suda, koji je bio podčinjen kaštelanu, a sastojao se od dvojice sudaca i podsuca.
Stanovništvo Vrane u najvećoj mjeri su činili zemljoradnici, dok se samo manji broj bavio najnužnijim obrtima.
Vrana je bila vrlo važan sajamski grad. Sajam je trajao 16 dana – 8 dana prije i 8 dana nakon blagdana sv. Jurja. Vrana je bila važna tržnica vina na kojoj se nije prodavalo samo vino iz našeg područja, već se dovozilo i iz drugih krajeva. U Vrani se trgovalo mesom i kožom (postojalo je više klaonica), a postojale su i uljare.
Naposljetku, bitno je naglasiti kako je Vrana bila i svojevrsno novčarsko središte. Naime, u Vranu se dolazilo kako bi se dobio kredit. Njih su podizali stanovnici vranskog područja.
Vrana je pod mletačkom upravom, osim svoga kastelana i vojničke posade imala i svoga pristava i po dva suca koji su bili birani između domaćih ljudi. Tvrđava, odnosno starohrvatski grad, imala je zajedno s podgrađem 1527. godine 561 stanovnika.
Pod Vranu su u to vrijeme spadala slijedeća naselja: Hrašćani (sa zaseocima Babac, Komornik i Fermić), Tinj, Zablaće, Blaćane (Blata), Poškaljina, Pakoštane, Skorobić, Bojska, Malinavas, Pristeg, Baškonjane i Ritićane.
Vrana je sa svojim susjednim selima Škorobićem, Baškonjanima i Ritićanima pripadala podžupaniji zablatskoj. Ona se u ispravama spominju kao “villa vocata Scorobich” 1453. godine, “villa vocata Bascognane”1453. godine i “villa vocata Ritichiane” 1396. godine.
Samo naselje Vrana bilo je kroz cijeli period osmanske vlasti u statusu varoši, a to znači da je imalo karakter podgrada vezanog uz tvrđavu, bez obzira na strukturu njegova stanovništva i gospodarsku djelatnost koja se tu obavljala, za razliku od nešto šireg značenja termina varoš u označavanju kategorija gradskih naselja u područjima koja su bila udaljenija od graničnih oblasti, a koji je kao takav označavao naselja gradskog tipa isključivo ili pretežno naseljena kršćanskim stanovništvom. U varoši Vrana stanovništvo je najvećim dijelom bilo vojnički element koji je tu živio zbog vojnih potreba. U prvom desetljeću turske vlasti varoš je bila pusta i nenaseljena. Jedini podatak koji upućuje na postojanje podgrada i varoši i prije dolaska Turaka jest taj da je 1550. godine sandžakbeg izdao tapiju čaušu Hajrudinu na dvije baštine, od kojih je jedna bila baština kršćanina po imenu Soča, u varoši Vrana. Ta je baština bila napušteni starosjedilački dom kome je sad dodijeljen termin varoš. Postupnim smirivanjem situacije i uspostavljanjem posade u staroj srednjovjekovnoj tvrđavi Vrana, dolazi do nešto jačeg naseljavanja varoši, tako da u njoj kasnije boravi i vojska sa svojim obiteljima, ali se pojavljuje i nešto civilnog stanovništva koje su bavi poljoprivredom. Ovakva je situacija s varoši Vrana, slobodno se može reći, ostala kroz cijelo vrijeme turske vlasti.
Nahija Vrana prvi put se spominje 1574. godine, ali je sigurno formirana ranije. Ona je obuhvaćala područje istočno od varoši Vrane, odnosno sjeveroistočno od Vranskog jezera. U nahiju su bila uključena sljedeća naselja: Pristeg, Uzelice, Skorobić, Banjevac, Budičić (Budak) i Vukšić.
Gospodarska aktivnost na području nahije Vrana imala je isključivo agrarni karakter (stanovništvo se bavilo poljoprivrednom proizvodnjom). U početku turske vlasti ovakva proizvodnja bila je vrlo mala, naravno, zbog veoma male naseljenosti, ali je postupno rasla i početkom XVII stoljeća dostigla neke normalne okvire. Na ovome području uzgajane su žitarice: pšenica, mješanac, ječam i zob, zatim lan, pa crveni i bijeli luk i kupus, te masline, smokve i još neko voće i povrće. Bilo je razvijeno i pčelarstvo i proizvodnja meda.
S obzirom na granični karakter tvrđava Vrana imala je svoju ulogu u lancu pograničnih utvrđenja. Ovdje treba upozoriti na dvije vrste utvrđenja u turskom vojnom sustavu u graničnim područjima: postojala su utvrđenja u unutrašnjosti sandžaka s posadama koje su za vršenje svoje vojničke službe uživale timare i tako bile vezane uz objekt u kojem služe, i drugo, postojala su granična ili krajiška utvrđenja s nešto raznovrsnijim posadama koje su opet za vršenje svoje službe bile plaćene u novcu, dakle oni su bili mnogo slobodniji u kretanju i eventualnom lakšem premještanju u druge objekte, ovisno od potreba. Ove su pogranične tvrđave predstavljale krajinu ili serhad, a u takvu krajišku organizaciju ulazila je i tvrđava Vrana.
Vrana je uvijek ostala u lancu pograničnih utvrđenja. Njena posada sastojala se od ovih vojnih rodova: mustahfizi kao čuvari same tvrđave, zatim topčije, pa farisi (konjica), azapi (laka pješadija) i martolozi koji su kontrolirali i okolne položaje. Ovdje se mogu iznijeti i sumarni podaci o broju članova posade iz godina 1616. i 1643., s kojima raspolažemo. Godine 1616. posada tvrđave Vrana sastojala se od 25 mustahfiza, 4 topčije, 18 azapa, 9 farisa i 31 martoloza, dakle ukupno 83 vojnika, od čega ih je 13 spadalo u zapovijedni kadar. Godine 1643. situacija je bila sljedeća: mustahfiza 25, topčija 5, azapa 18, farisa 28 i martoloza 27, dakle ukupno 103, od čega ih je 19 spadalo u zapovijedni kadar.
Prema statističkim podacima iz XIX stoljeća poznato je da je još 1830. godine u Vrani poslovala poštanska mjenjačnica sa službenikom Mihom Kneževićem, a godine 1832. mjesto je dobilo serdariju, kojom je rukovodio harambaša Kristo Zakarija.
