Vrana i templari
Home » Okruženje » Općina Pakoštane » Mjesto Vrana » Vitezovi templari » Vrana i templari
Vrana i njezino značenje za srednjovjekovnu povijest hrvatskog naroda uskoro je povezana s tri redovničke zajednice: benediktincima, templarima i hospitalcima. Dolazak tih triju redova u Vranu i njihov kulturno-politički utjecaj uvjetovan je tadašnjim prilikama u Hrvatskoj i politikom rimskog pape. Tome još možemo pridodati i samo bogatstvo Vrane kao i tadašnji stupanj kultivizacije zemljišta, što je pogodovalo da je Vrana postala jedno od značajnih središta političkog života, naročito u razdoblju od 1070. godine pa sve do turskog osvojenja Vrane godine 1537. Potrebno je istaknuti da utjecaj tih triju redova nije toliko značajan za samo crkveno-kulturno područje koliko upravo za politički život tog razdoblja. Takav utjecaj tih triju redovničkih zajednica posljedica je njihova položaja u društvu. Bili su, naime, izuzeti ispod jurisdikcije mjesnih biskupa, a zbog njihove izravne podčinjenosti papi vladari i plemstvo nisu mogli bez posljedica zadirati u njihove posjede. Nadalje, egzempcija tih redova omogučavala im je povlašteni položaj te su izravno bili upleteni u politiku koju je tada papa vodio, a vladari su se na njih mogli oslanjati naročito u unutarnjim borbama za dominaciju nad knezovima i u borbi oko kraljevskog prijestolja.
Od 12. stoljeća naročito je značajan utjecaj dvaju viteških redova, božjaka i ivanovaca, na području cijele Hrvatske. No, posebno mjesto zauzima Vrana. Zapravo, od 12. do 16. st. Vrana postaje značajan čimbenik u domaćoj povijesti upravo zahvaljujući templarima i ivanovcima. U domaćoj historiografiji oskudijevamo temeljitim studijama o njihovu položaju i značenju. Sačuvan nam je ipak dosta velik broj isprava i to uglavnom darovnica i presuda u sporovima što su ih templari vodili s drugim redovima, mjesnim biskupima ili knezovima.
Templari pripadaju tzv. „viteškim redovima” što nastaju u doba križarskih ratova. Osnovao ih je Hugo des Payens (+1136) koji je sa sedam francuskih vitezova uz zavjet siromaštva, suzdržljivosti i poslušnosti položio u Jeruzalemu 1119. godine i zavjet obrane hodočasnika u Jeruzalemu i na njihovu prolazu od Jafe do Svete zemlje. Takva vrsta reda je posebna novost u crkvenoj povijesti, ali posve razumljiva za tadašnje prilike. Templari su ujedinili dva tada najpopularnija ideala: vojnički i monaški. Balduin II ustupio im je dio svoje kraljevske palače koja se zvala Templum Salomonis. Odatle im i naziv templari ili milites (equites) Templi ili, kako su nam poznati u domačim ispravama, „Fratres militiae Templi”.
Njihovi samostani što su osnovani u Svetoj zemlji ili na Zapadu nazivaju se „Templa”. Pravni im je položaj uređen na sinodi u Troyesu (1128), a pravila im je izradio Bernard iz Clairvauxa. Ta je pravila 1130. nadopunio Stjepan Jeruzalemski. Članovi reda su bili uglavnom francuski plemići. Proslavili su se u borbama kršćana u Svetoj zemlji, na Pirinejskom poluotoku protiv Maura i 1241. kod Liegnitza protiv Tatara. Kasnije su se po uzoru na ivanovce brinuli za bolesnike, a ivanovci su uz brigu za bolesnike od templara poprimili vojničko obilježje. Templarski je red konačno uređen bulom Omne datum optimum Inocenta II (29. ožujka 1139) te stavljen u izravnu podčinjenost rimskom papi i obdaren raznovrsnim povlasticama. Tri su vrste članova pripadale templarskom redu: vitezovi, svećenici i braća poslužitelji. Međusobno su se izvana razlikovali nošnjom. Vitezovi su nosili bijelu, a braća poslužitelji sivu ili crnu odjeću. Eugen III (1146) dodao im je crveni križ. Materijalno su ih pomagali pripojeni muški i ženski članovi reda.
Uprava im je bila uređena u posve vojničkom duhu. Na čelu reda stajao je veliki meštar koji se birao iz reda vitezova, a vlast mu je bila ograničena generalnim kapitulom. Generalni kapitul je birao također velike dostojanstvenike, zamjenika velikog meštra (senešala), maršala koji je upravljao ratnim pothvatima te komture koji su bili na čelu pojedinih gradova i templarskih pokrajina ili održava red. No, takvo uređenje templara nije bilo svuda dosljedno provedeno. U domaćim ispravama imamo i druge nazive, kao što su veliki prior, veliki preceptor, te priori, preceptori.
Ujedno se i za starješine pojedinih templarskih pokrajina upotrebljava naziv meštar (magister). Iz svoje matice templari su se počeli brzo širiti. Tako ih kratko vrijeme nakon osnivanja nalazimo u Francuskoj, Engleskoj, Belgiji i Njemačkoj, te u Italiji, Španjolskoj, Portugalu, Češkoj, Poljskoj, Ugarskoj i Hrvatskoj. Problem je da li su templari u Ugarskoj i Hrvatskoj imali jednu redovničku pokrajinu ili dvije. U ispravi iz 1199. spominje se meštar i braća „Templi de Ungaria”. Andrija II u darovnici iz 1219. kojim templarima daruje neke zemlje naziva templare „per Hungarima et Sclavonima Domus Templi”,a već 1217. meštar Poncije de Cruce, namjesnik Andrije II u Hrvatskoj, naziva se „maestro della militia del Tempio per Ungaria et Sclavonia”.
I u ispravama kasnijeg datuma spominje se templarska pokrajina „Ungarie et Sclavoniae” ili u nekima samo „Ungariae”, što nas navodi na zaključak da se u Hrvatskoj i Ugarskoj radi o jednoj templarskoj pokrajini. Činjenica je da templari u Ugarskoj nisu imali neki naročiti utjecaj niti su u kasnijem razdoblju bili dosta rašireni, ali ne može se pobiti tvrdnja o njihovoj velikoj raširenosti u Ugarskoj u prvom razdoblju njihova dolaska u te krajeve.
Od svojeg početka templari su se odlikovali velikom hrabrošću. No, dobivanjem različitih feudalnih poklona red se ubrzo obogatio te su templari postali bankari koji su posuđivali novac trgovcima i kraljevima ili su sami upravljali velikim bogatstvom. To im je omogučavalo da imaju velik utjecaj na politiku pojedinih zemalja. Budući da su izgubili svoj prvotni cilj obrane hodočasnika u Svetoj zemlji, bilo je pokušaja da se ujedine s ivanovcima. Do toga, međutim, nikad nije došlo.
Zbog svojeg velikog bogatstva i ugleda koji su stekli imali su u mnogim državama i velike časti na dvorovima. Padom Akona 1291. templari odlaze na Cipar, a kasnije njihovo glavno sjedište postaje Francuska. Tu se Filip Lijepi htio dočepati njihova bogatstva. Zbog toga ih je optužio za hereze, krivoboštvo i razvrat. Povjesničari danas drže da su te optužbe Filipa Lijepog o krivoboštvu i razvratu templara pretjerane i da su se temeljile na izjavama iznuđenim prisilnim mjerama i mučenjem. Glavni razlog treba tražiti u borbi protiv velikog utjecaja što su ga imali templari zbog jake privredne moći. Klement V je s početka htio templare zaštititi od optužbi Filipa Lijepog, a kasnije je i sam u njih povjerovao. No, naročito je frankofilska politika papinske kurije uvjetovala da je na saboru u Vieni 1312. red konačno dokinut unatoč protivljenju biskupa, a njihova su dobra dijelom pripala vladarima pojedinih zemalja, a dijelom ivanovcima ili drugim redovima. Posljednji veliki meštar reda Jakov de Molay, moralno slomljen i sam je nagovarao templare na priznanje krivnje. Spaljen je u Parizu 1214. god.
Izvor: http://www.vitezovivranski.hr/vrana-templari
